Škabrnja - Golgota i uskrsnuće
Oduvijek se držalo da ravnica rađa pitome ljude. Ništa manje
ponosne nego oni na kamenu. Iako možda ne toliko prkosne. Ali teško je bilo
što ukalupiti pa tako i hrvatski jug, posebno ako je ravničarski poput Ravnih
Kotara. Jer Škabrnjane sam doživio kao mirne i radišne ljude, ali i kao čvrste
i prkosne. S jedne strane, reklo bi se, tipični ravničari, a opet, s druge
strane, i temperamentni dalmatinski Hrvati. Je li riječ o genima kamenima
nisam istraživao, ali je sasvim sigurno riječ o ponosu koji nadilazi
uobičajene predodžbe o kršu i ravnici. Ali i naš južnjački pojam o ravnici
zasigurno je sasvim drukčiji nego što je ravnokotarsko polje. Osim ako nije
minirano, jer polja smrti su svugdje ista, bila u Slavoniji, Dalmaciji ili
negdje drugdje u dalekom svijetu, po kojemu se smucaju anonimni zločinci koji
su tog zlokobnog jutra prije jedanaest godina počeli pokolje Hrvata, svojih
škabrnjskih susjeda, i koji danas i na daljinu, ubijaju njihovu djecu, minama
koje su jedino znali posijati u plodnu ravnokotarsku zemlju.
Škabrnja je nakon svoje getsemanske noći i križnog puta 18.
studenoga 1991. godine, doživjela uskrsnuće. Bila je pribijena na križ, ali je
i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, kršćanski nosi u
svojoj memoriji okus gorkoga kaleža žrtve koji je ispila za slobodnu Hrvatsku.
Taj kalež je prihvatila u najtežim trenutcima, opkoljena, sama pod svojom
Golgotom, kao što je u to vrijeme stradanja biblijskih razmjera, bila sama i
cijela Hrvatska pred licem farizejskog svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar
ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi,
tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika
Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede.
Zli susjedi
Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu
metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz
redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana
zla. Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je
to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima,
djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih
srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati.
I što sada? Agilni strani humanitarci govore o suživotu. Tko bi normalan mogao
žudjeti za susjedima iz Biljana? I kako je uopće moguće govoriti o suživotu s
krvnicima i neraskajanim zločincima? Tako Škabrnja danas živi svoj mir bez
zlih susjeda, ali i nosi svoju svježu ranu, svoju tugu za svojim bližnjima
koji su stradali tog strašnog kalvarijskog dana. Nakon topničke pripreme i
približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak
Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i
najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli
dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo.
Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo
bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Srbi su pirovali nad
tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji
niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na
haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni
ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili
su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih
prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu
strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao
kolektivitet. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati
obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra,
dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog
nadahnuća. Za sobom su ostavili rovove i bunkere, i to je njihova civilizacija.
Mentalitet bunkera. Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u
Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi,
zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem.
Kovačićev Tuđman - vizionar
U Škabrnju smo došli uoči same obljetnice stradanja. Duga cesta
koja vodi kroz samo mjesto zaustavlja se na trgu, pred spomenikom dr. Franji
Tuđmanu. Iznimno umjetničko djelo Kuzme Kovačića. Tuđman kao vizionar,
zagledan u ravnokotarska obzorja. Superioran, dominantan, državnički ozbiljan
i uvjerljiv. Škabrnjani su posebno ponosni na Kovačićevo djelo. U kojemu su
pronašli i izričaj vlastitog domoljubnog nadahnuća. Pored trga gradi se nova
crkva Velike Gospe. Izgleda kao veliki bedem koji se ne doimlje kao
arhitektonski dobro rješenje. Jer riječ je o duhovnom utočištu i bedemu, a on
se ne mora eksplicitno izraziti kao golema zidina. No tu su Škabrnjani nemoćni,
jer arhitekt je imao neke svoje zamisli koje ne korespondiraju sa sakralnom
arhitekturom karakterističnom za dalmatinsko-mediteransko podneblje.
Domaćin nam je bio škabrnjski župnik don Zdenko Dundović kod kojega
je uvijek živo. Mladi svećenik koji je pastoralno vrlo aktivan i
nekonvencionalan. Kod njega upoznajemo škabrnjske branitelje s kojima smo
obišli okolicu, a posebno spomen obilježje na groblju svim žrtvama Domovinskog
rata u Škabrnji. Problem mina je, na žalost, opet aktualan zbog nedavnog
stradanja djece. Načelnik općine Mladen Škara kaže da se zbog toga ne može
prebaciti krivnja na pirotehničare, ali ni na nemar lokalnog stanovništva, kao
što su to pokušali neki u državnom vrhu. - Djeca su stradala na području koje
se vodi kao razminirano, i to je prvi takav slučaj. Ostala stradanja su bila
na miniranim područjima. Tražit ćemo da se sve još jednom pregleda, jer oko
kuća su bili srpski rovovi, a iza njih su ostali trombloni i razna eksplozivna
sredstva. Cijela Škabrnja je praktički bila minirano područje. Do sada su
razminirana četiri kvadratna kilometra, i ostao je još jedan kvadratni
kilometar. Ali uvijek ostaje strah da se ostatak projektila može pronaći u
prostoru okućnica - kaže načelnik Škara koji ističe da ne želi nikoga
optuživati, međutim, apelira na državnu vlast da shvati probleme i realnost s
kojom se susreće Škabrnja.
- Mene boli činjenica da jedni druge okrivljujemo, a da nitko ne
spominje onoga tko je postavio mine, one koji su smišljeno radili zlo! Nitko
ne govori tko je postavio te mine da bi i danas ubijao hrvatsku djecu! Može li
biti čovjek onaj koji postavlja minu da bi ubio dijete? - pita se don Joso
Kokić, koji je puna dva desetljeća bio župnik u Škabrnji, a danas je ravnatelj
nadbiskupske gimnazije u Zadru.
I duhovna i gospodarska obnova
Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih
napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja
samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na
samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila
u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana, Srbi su zatvorili sve izlaze i
asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu.
Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je trideset pet
škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana,
19. studenoga 1991. godine. U čitavom ratu, poginulo je osamdeset Škabrnjana,
što je velika žrtva za pitomo ravnokotarsko mjesto. Škabrnja je tada potpuno
spaljena i uništena, a obnovljena je uglavnom do dvije tisućite godine.
Sada se razmišlja o budućnosti, o novim ulaganjima i gospodarskom
razvoju. Ljudi uglavnom žive od polja, građevinskih obrta, a mnogi Škabrnjani
su ostali u hrvatskoj vojsci i policiji. Obnavlja se i voćarstvo, a
perspektiva je, kako kaže donačelnik Nediljko Bubnjar, u višnji maraski čiji
se nasadi također obnavljaju. - Kad je o maraski riječ, onda u svijetu nemamo
konkurenciju - tvrdi Nediljko i dodaje kako su Škabrnjani lijepo živjeli od
rodne zemlje, posebno lubenica.
Don Zdenko Dundović s don Josom i don Ivicom Jurišićem, često
održava seminare duhovne obnove na kojima okupljaju na stotine ljudi, posebno
mladih. Don Zdenko je najviše zabrinut zbog duhovne apatije u koju upadaju
mladi, svojevrsnog nihilizma. Škabrnji je potrebna i materijalna, ali još više
ona nutarnja obnova, vedrina, radost, mir, usmjerenost prema istinskim
vrednotama. Žrtve su prevelike a da bi se život i budućnost prepustili
ravnodušnosti. Škabrnju smo napustili s odličnim dojmovima o ljudima, a to je
najvažnije. Možda je i olujno jugo koje je vijalo po poljima, upozoravalo na
pijetet i ozbiljnost trenutka, na sjećanje za budućnost, na žrtvu za novi
život, na izborenu slobodu koja se ne smije ispustiti iz vida, niti iz ruku,
kako s vrha Ražovljeve glavice, tako i dokle seže pogled na ravnokotarska
hrvatska obzorja Tuđmana vizionara.