"Naša Škabrnja" - spomen na škabrnjske žrtve

Prije nekoliko dana izašla je iz tiska knjiga Ante Milkovića "Naša Škabrnja". Mogla se zvati i "Moja Škabrnja", jer sam to ime doživjela i kao neki nedjeljivi dio svoga vlastitog bića. U svakom slučaju, ona je svojom tragedijom postala i dio tragedije hrvatskog naroda i prema tome dio i svakoga od nas.
Škabrnja je, da se izrazimo suhim rječnikom, veliko i bogato ravnokotarsko selo koje je pod čizmom i nožem srbočetničkih ubojica sravnjeno sa zemljom, a više od osamdeset njezinih nedužnih stanovnika (četrdesetak samo u jednom danu) krvlju je natopilo škabrnjsko tlo i diglo se svojom smrću zauvijek u visine nezaborava.
Toj, dakle, Škabrnji posvećena je ova knjiga. Njezin autor, Škabrnjanac i sudionik Domovinskoga rata, kaže: "Zakucao sam na mnoga vrata, molio i tražio da se o Škabrnji piše jer je ona to zaslužila. Zakucao uzalud! I razljutio sam se! Kad neće drugi, ja ću." I tako je čovjek koji se nikada nije bavio pisanjem, čak niti novinskih članaka, napisao čitavu knjigu. S velikim žarom skupio je mnoštvo podataka, ratne izvještaje, iskaze svjedoka, obradio problematiku Škabrnje u teškim danima njezina nestajanja, ali i danima obnove, osvijetlio život u tome mjestu sa svih strana i dao korisno gradivo za buduća znanstvena istraživanja, gradivo preko kojega više ni jedan znanstvenik neće moći proći, a da ga bar malo ne iskoristi.
Nakon autorovih kratkih uvodnih napomena slijede poglavlja: "Teški i slavni dani", "Škabrnjska Golgota", "Novi dani u obnovi", "Književni odjeci", i "Prilozi" (Pogovor, Odlomci iz ocjena knjige, Zahvale i nekoliko riječi o samome autoru) Glavni je dio knjige posvećen, kao što se može očitati ili naslutiti iz samih naslova poglavlja, pripremama Škabrnje na obranu i opisu kobnog dana 18./19. studenoga kada su zle sile zavladale Škabrnjom i pokazale svoje nakazno lice. Ovdje osobito treba istaknuti "Ratni dnevnik" Marka Miljanića, zapovjednika Samostalnog bataljuna Škabrnja, u koji je taj hrabri čovjek unio savjesno i objektivno sva zbivanja oko Škabrnje i sve svoje strahove i sumnje. On započinje 26. rujna, a završava ujutro 18. studenoga podizanjem uzbune i kratkom rečenicom "Osmatrača s Glavice": "Tenkovi idu iz Biljana." Tom kratkom i dramatičnom rečenicom Miljanić završava svoj dnevnik. Ona je ujedno i uvod u tragediju u dijelu "Škabrnjska Golgota" i priprema za nju. Ovdje su još podaci i tablice vezani uz Samostalni bataljun Škabrnja. A onda slijedi Škabrnjska Golgota s naslovima koji govore već i sami za sebe: "Poginuli, ubijeni i smrtno stradali hrvatski vojnici iz Škabrnje", "Civili ubijeni i poginuli u Škabrnji", "Poginuli branitelji i civilne žrtve Domovinskoga rata iz Škabrnje" itd., itd.
Svakako su najpotresnije stranice s izjavama svjedoka, točnije sudionika zbivanja i ujedno i žrtava tih zbivanja. Začuđuje mir kojim daju svoja svjedočanstva: Svetka Miljanić: "Ubili su mi muža, oca i svekra"... Marija Šegarić: "Izašli smo iz podruma s podignutim rukama. Kad smo izašli, kraj podruma smo vidili Pešu Pavičića i sina mu kako leže mrtvi. Malo dalje ležali su Rade Šegarić, Vice Šegarić, Soka Rogić, Ive Ražov, Ivica Šegarić, Joso Brkić, Marko Brkić, Marija Brkić, Stana Vicković i Šime Šegarić."... Snježana Perica: "Djeca su počela vrištati. Sve te ubijene ljude smo prepoznali.... Tako si nemoćan, ostavljen zvijerima... da rade od tebe što ih volja. Učinite nešto ako ste ljudi." Zlatka Ražov: "Pored nas je izašao jedan vojnik i rekao: Ja sam onaj Mlinar što se sam zaklao. Evo vam nož pa se vi sami koljite." Negzana Pavičić: "Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam eto sad Tuđman i Hrvatska, da nas spase oni za koje smo glasovali."... Ante Gurlica (zatočenik srpskog logora u Kninu): "Tu su nas dvojica policajaca Grujić i Đuro tukli cijelo vrijeme, kad su oni bili na smjeni, mi smo dobivali batine..." Itd. Itd.
Dio "Novi dani u obnovi" i poglavlja koja slijede opisuju događaje nakon 18. studenoga: priznavanje hrvatske države, akciju Maslenica, pa Bljesak i Oluju, pa oslobođenje Škabrnje i njezino oporavljanje. Tu su i poglavlja o životu u Škabrnji, o ulozi Katoličke crkve, o školi "Vladimir Nazor", o kulturi i športu, o Hrvatskoj demokratskoj zajednici. A na kraju su "Književni odjeci" s nekoliko pjesama i s proznim tekstovima o Škabrnji poznatoga zadarskog književnika Ivice Matešića Jeremije. Završna poglavlja već su gore spomenuta.
Eto to je knjiga koja je promovirana u prostorijama škabrnjske osnovne škole, u subotu, 17. studenoga, uoči 10. obljetnice stravičnoga srbočetničkog zločina u Škabrnji, a u znak sjećanja na taj događaj. Vozeći se do Škabrnje, pripovijedamo s prijateljima, dr. Mikecinom i njegovom ženom Vanjom, kako se knjiga priređivala. Vremena je bilo malo i naša je radna ekipa morala uložiti velike napore da se sve završi u roku. Jedni smo druge požurivali, međusobno si upućivali opomene i prijekore, jedni su se dizali u pet ujutro, drugi lijegali u tri ujutro. I još se nismo oporavili od straha da ne ćemo moći ispuniti obećanja dana autoru Anti Milkoviću i predsjedniku Općine Škabrnja Mladenu Škari. Ali, eto, knjiga nam je ipak u ruci i trebamo se opustiti. Još samo malo napetosti oko promocije, malo straha od kritike, ali to se već lakše potrpi. Najgore je prošlo!
Pola sata prije promocije, u 4.30 popodne već smo bili u škabrnjskoj osnovnoj školi. Ulazimo u veliku dvoranu koja se tek počinje puniti i već nas obuhvaćaju novi strahovi. Čini nam se da je premalo ljudi. Bit ćemo razočarani ako dvorana bude prazna. Koje li radosti kad smo vidjeli malo prije početka da su sve stolice zauzete. Divno! Promocija može početi! Za stolom su se nanizali predstavljači knjige i drugi sudionici u promociji. U sredini počasno je mjesto zauzeo prof. dr. Zvonimir Šeparović, koji se radosno odazvao pozivu priređivača. Kroz program vodi izvrsno pripremljen prof. Božo Šimunić, koji je već prokušani animator na Matičinim priredbama. Nakon nekoliko uvodnih riječi prvi je na redu Julije Derossi u ime nas dvoje kao urednika. On ističe da je knjiga napisana kako bi bila "počast žrtvama i junacima, spomen na njih" ali i zato da shvatimo "kako bez žrtava nema slobode i kako se na tim žrtvama gradi nešto bolje". Slijedi sveučilišni profesor povijesti, svima dobro poznati dr. Stijepo Obad. Na kraju svog osvrta on naglašava da je Ante Milković "prvi s ljubavlju i marom pristupio skupljanju njemu dostupne dokumentacije o sudjelovanju i stradanju Škabrnjana u Domovinskom ratu" i da je treba prihvatiti kao prvijenac bez znanstvenih pretenzija, ali i kao vrijedan dokument na kojemu se mogu graditi daljnja istraživanja. Dr. Marjan Diklić, znanstveni suradnik u HAZU, detaljno analizira obilježja knjige i ističe neke njezine nedostatke, ali i veliki trud koji je Milković uložio u "prikupljanje originalnih tekstova i živih svjedočanstava".
Prof. Šeparović unosi u svoje izlaganje jednu dimenziju snažnih osjećaja koje razložno opravdava. On promatra patnju Škabrnje u okviru patnje hrvatskoga naroda, ne samo u ovom, Domovinskom ratu, nego kroz našu tragičnu povijest uopće. Podsjeća se na tri vrlo dojmljive slike: prorešetano Isusovo tijelo iz jedne crkve na istoku Hrvatske, zapaljena i napol izgorena hrvatska zastava u Vukovaru i škabrnjska Velika Gospa s odsječenom glavom i sjekirom duboko zarivenom u njezin vrat. Na njoj tragovi krvi. On svoje viđenje stoljetne hrvatske i škabrnjske drame vidi kao Križni put s jedne strane i kao sliku hrvatske ljubavi za domovinu s druge strane. (Njegov će članak izaći u Hrvatskom slovu i čitatelji će moći vidjeti s kojom je snagom i dubinom dr. Šeparović osvijetlio problem hrvatskih stradanja.)
Nakon dr. Šeparovića na redu je sam autor, koji pripovijeda o čitavom procesu nastanka knjige, ljudima koji su mu pomogli, poteškoćama, klonućima i snažnim motivima koji su mu pomogli da ih svlada.
Slijedi darivanje 700 primjeraka knjige Naša Škabrnja škabrnjskom župniku don Zdenku Dundoviću, kojemu će prodaja te knjige pokriti dio velikih sredstava potrebnih za izgradnju nove crkve. Riječ župnika i njegova zahvala. Riječ predsjednika općine Mladena Škare, koji zahvaljuje svima na pomoći u izradi knjige, a iznad svega donatorima koji su novčanim sredstvima pomogli da se nadoknade troškovi njezina tiskanja.
Promociju su osvježile recitacije pjesama o Škabrnji, među kojima je svakako najsnažnija "Zaklana Škabrnja" pjesnika Miljenka Mandže, a vrlo je bilo potresno slušati čitanje izjave jedne svjedokinje koja je nakon škabrnjske drame dala svoje svjedočanstvo. Jedna djevojka, kojoj je otac poginuo u škabrnjoj Golgoti, recitira svoju pjesmu Božić, punu emocija vezanih uz Škabrnju i uz njezina poginulog hrabrog oca. U jednom trenutku, recitirajući napamet, zapne uz riječi: "Ispričavam se." Ta njezina isprika gotovo mi je nagnala suze u oči. Ona se ispričava! Za sitnu grešku! A tamo daleko, na onoj drugoj strani, na drugoj obali, ne znam ni sama kazati gdje, žive protagonisti škabrnjskog zločina koji se nikada neće ispričati za suze i bol, za smrt, patnje i poniženja koja su nanijeli Škabrnji.
Život teče dalje. Poslije promocije radosni susreti, razgovori. Izdaleka u mnoštvu ljudi smije nam se i maše nam uvijek radosni dr. Jure Burić. Došao je ovamo s grupom svojih prijatelja iz Ravnoga, tog pobratima Škabrnje u patnji i stradanjima. Donio nam i darova: mandarine, smokve, rakiju. Uz vedri smijeh daje to mom mužu: "Prikane, evo ti malo darova iz moga kraja za tvoje unuke!" A onda uz večeru u župnom dvoru, gdje nam je župnik domaćin, nastavak razgovora. Atmosfera prisna, prijateljska, ozračje ljudske topline. Oko mene ljudi sretni zbog doživljaja zajedništva. Podsjetimo se na tragediju koja nas je okupila, vratimo se na trenutak u dane prije deset godina, ražalostimo se, ali znamo da treba pogled okrenuti naprijed, stvarnost nas vraća u današnji trenutak i opet nas prožima radost zbog knjige "Naša Škabrnja", radost što se selo Škabrnja oporavlja, radost što živimo u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.. Sretni smo što se Ante Milković "razljutio" i knjigu napisao. Osjećamo u srcu ljepotu istomišljeništva i srca nam se ispunjavaju dubokim uvjerenjem da škabrnjska žrtva nije bila uzaludna. Mali obični ljudi svojom su smrću ušli u hrvatsku povijest.
U nedjelju, 18. studenoga, zapalili smo njima na spomen svijeće čije je svjetlo tinjalo na mnoštvu prozora i balkona. Činilo mi se da se svakim plamičkom iz svake kuće odašilje poruka: Što im drugo možemo dati osim tih svijeća i obećanja da ih ne ćemo zaboraviti? Hvala im.