Od bezbroj takvih slučajeva dva zadnja prije demokratskih promjena zasigurno su ostala u sjećanju većine Škabrnjana, a to su 1982. privođenje tadašnjih srednjoškolaca (2. razred) Roberta Pavičića Miše i Svetka Milkovića Jerkovog na višetjedne informativne razgovore u tadašnju milicijsku stanicu u Zadru, nakon što su ih komunistički doušnici prijavili da imaju iscrtane hrvatske grbove i trobojnice na svojim knjigama i bilježnicama. Time su ih htjeli povezati sa slučajem kada je malo prije toga cijela Škabrnja osvanula s ispisanim krilaticama koje su veličale samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i povijesni hrvatski grb. Drugi slučaj dogodio se 1983. u vrijeme dolaska "Titove štafete" u Škabrnju, kada je grupa škabrnjskih mladića (Roberto Pavičić Mišo, koji je označen kao kolovođa, Šime Perica Đoki, Ivan Ražov Radin, Frane Bilaver, Zoran Bilaver Šerif), u trenutku dok se čitalo pozdravno pismo štafeti, prekinula svečanu ceremoniju, zbog čega su privedeni u milicijsku stanicu u Zadru, gdje su premlačeni i ispitivani, a sud u Zadru osudio ih je na višemjesečne kazne zatvora...

Muškarce su odmah odvojili na jednu stranu, počeli su ih tući i vući, zatim su ih uveli ponovo u podrum i strijeljali. 'Što ćemo s njima?', pitali su jedni druge. Jedan iz grupe je viknuo: 'Ubij ih, neka nestane ustaša za sva vremena!' Tu je došlo do sitnih svađa, da bi jedan od njih rekao: 'Pa pogledajte ovo dijete, tek je rođeno?!' Praktički nas je spasio mali Stipe - jednomjesečno dijete. Odveli su nas do tenkova, zatim cestom prema Ambaru. Putem je bilo užasno. Ugledali smo pet, šest ljudi i žena ubijenih pored puta. Vjerojatno su ubijeni već ujutro jer se već širio smrad. Djeca su počela vrištati. Sve te ubijene ljude smo prepoznali. To su Iviša Ražov, Soka Rogić, Rade Šegarić... Tu smo doživjeli šok. Vidjeti mrtve mještane, popaljene i porušene kuće - zar to čovjek čovjeku može napraviti, a da Evropa i svijet šuti, da zatvore i oči i uši?! To je neviđeno, da čovjek podivlja od boli i bijesa! Tako si nemoćan, ostavljen zvijerima koji sebe nazivaju JNA, da rade od tebe što ih volja...

Odveli su nas do kraja sela, ukrcali u svoja auta i odvezli u Benkovac. Tu smo prenoćili, da bi nas ujutro odvezli u neko njihovo selo i ostavili. Dalje smo morali pješke dok nismo naišli na našu vojsku. Tako smo spašeni.

Da napomenem... da sam u toj četničkoj vojsci prepoznala dečka iz Zemunika Gornjeg po prezimenu Subotić, a s kojim sam prije ovoga nesretnog puta bar dvadesetak puta popila piće...

To je moje viđenje.

U selu je ostalo, prema svjedočenju drugih, preko pedeset leševa (zaklanih, obješenih, pregaženih tenkom...). U selu su mi ostali otac, majka, sestre, muž... Hoću li ću ih više ikad vidjeti, to sam Bog zna..."

Muškarac , Hrvat , svjedoči o zbivanjima 18.11.1991

"Kao ćlan Škabrnjskog bataljuna ZNG-a upravo sam bio na straži kada se 18, studenog oko 7,15 sati začulo brujanje tenkovskih motora. Iz pravca Zemunika Gornjeg prvi tenk je došao na ulaz u zaselak Ambar i tu su tenkovi zastali. Prvi tenk je ispalio granatu iznad sela, a onda je jedno desetak minuta bilo tiho. Njihova se pješadija rasporedila na oko 100 metara od nas, računali smo da neće pucati, a onda je tenk krenuo u Škabrnju. Šime Ražov ga je pogodio, a drugi je tenk preko suhozidine nastavio u selo. Tada je nastala borba prsa u prsa, žestoka borba trajala je puna četiri sata, sve dok oni nisu osvojili prvi podrum. Neusporedivo bolje bili su od nas naoružani, a mi smo ipak pružali junački otpor. Polako smo se povlačili prema selu, ja sam se s još trojicom suboraca iz Ambara izvukao oko 12,15 sati, išli smo prema Škabrnji, a zatim preko Škara prema Prkosu. U to vrijeme, raketirao nas je i avion, ali smo se ipak izvukli."

Hrvat, 15-ogodišnjak, svjedoči o napadu na Škabrnju

"Još sam bio u krevetu kada sam čuo brujanje tenkova. Tada smo se, žena, djeca i starčad, povukli u prvi podrum, kod strica. Pucnjava još nije počela i povukli smo se u drugi podrum, nakon čega smo začuli eksploziju prve granate. U kratkom predahu prešli smo i u treći podrum i tada je nastao pravi pakao, pucali su tenkovi i pješadija, sve je bilo zavijeno dimom. Naši su se junački borili, ali neprijatelj je bio jaka sila. Oko 12, 30 čuli smo glasove četnika i na savjet jednog našeg borca predali smo se. Digli smo ruke ponad glave i izlazili iz podruma i odmah tada vidio sam kako su mi strica Ivicu Šegarića i susjeda Milu Pavičića bacili na pod i ubili ih iz automatske puške sa prigušivačem. I dalje smo ruke držali na glavi, a onda je naša susjeda Kata Rogić četnicima kazala da je ne ubiju, niti koga drugoga, a istoga trenutka jedan je četnik u nju ispalio čitav rafal iz automatske puške i usmrtio je. Malo kasnije vidio sam beživotno tijelo djeda Vice Šegarića i tko zna što bi se još bilo dogodilo da nije naišao jedan oficir te rekao da je dosta ubijanja. Četnici su nas zarobljene gonili prema Gornjem Zemuniku, a ispred nas su išli također zarobljeni, moji stričevi Bude i Šime Šegarić te susjed Petar Rogić. Oni su bili članovi Škabrnjskog bataljuna ZNG-a. Njih trojicu odveli su transporterom prema Biljanima, a kasnije kod Benkovca mučki pobili, dok smo mi - žene, starci i djeca - odvedeni u Benkovac. Tamo su nas maltretirali, govorili nam da nas naša vojska neće primiti, u što mi nismo vjerovali, a zatim su nas autobusima odvezli u dječji vrtić, gdje su bili oficiri i četnici, i ispitivali nas. Sutradan 19. studenog, a nemate vi toliko prostora koliko bih vam ja pojedinosti mogao ispričati, odvezli su nas trojicu - osim mene bili su još Tomislav Gurlica i Marin Jurić - u Biljane Donje. Tamo mi je jedan domaći četnik stavio nož pod grlo i naredio "da se po ustaški krstim", a drugi je četnik pokazao iskaznicu HDZ-a, koja je pripadala Slavku Miljaniću i hvalio se "da mu je napravio veliku rupu na čelu". Tu su nas primoravali da pijemo prljavu vodu iz posude za hranjenje psa. A onda su nas vratili u Benkovac otkuda smo 19. studenog oko 20 sati odvedeni prema Pristegu radi razmjene. Konačno smo bili među svojima i slobodni."

Muškarac, Hrvat, svjedok masakra u Škabrnji, gledao kako su uniformirani srpski vojnici gurnuli starca pod tenk:

"Počelo je padati na stotine granata, čula se tutnjava tenkova i oklopnjaka. U tom momentu počele su goriti i kuće i staje, i zemlja i kamen, i tada smo se svi spašavali kud je ko mogao. Ja sam osobno pokušao pod svaku cijenu probiti se do susjednog skloništa koje je bilo udaljeno negdje oko sedam stotina metara. Tih sedam stotina metara sam prolazio... i vidio ono što nikad... niti... na bilo kojem filmu užasa i strave...

Gledao sam sa nekoliko stotina metara kako tenkovi tuču sa samo dvadeset metara crkvu i kuću... u blizini crkve u kojoj je bio veliki podrum, za koji sam pretpostavljao da je pun mještana, a naročito žena, staraca i djece. Čuo sam strašne krikove, vapaje, pucnjavu iz meni nepoznata naoružanja. Tad sam se podigao sa zemlje da bolje vidim šta se dešava. Vidio sam dosta tenkova, zapaljenih kuća, masu uniformiranih ljudi, sigurno sam vidio preko pet stotina nazovimo ih vojnika. Okamenjen i bespomoćan tako sam gledao sve kod nisam vidio da su dvojica tih vojnika jednog starca, a mislim da je to bio Luka Bilaver, star 95 godina, doveli pred sam tenk i gurnuli ga poda nj. Tada sam valjda i sam pao.

Poslije nekog vremena, sjećam se, da sam ustao i vidio masu žena i djece među tim vojnicima. Trčao sam tada kroz granate do podruma u kojem je bila smještena moja obitelj, uzeo od brata dvoje djece - jedno godinu, a drugo tri godine. Tada su me ostali, uplašeni, pitali - što je?! Valjda sam rekao da bježe. Znam samo da sam stigao u Raštane negdje oko pola tri ujutro. Ničeg se više ne sjećam, osim što su mi stalno pred očima zaklani i obješeni ljudi."
Svjedok je ženska osoba, Hrvatica, rođena 1969. Priča o masakru u Škabrnji 1991. god.:

"Tog 18. studenoga, 1991. godine, počele su pljuštati granate sa svih strana po mom selu Škabrnji. Ja i muž brzo smo uzeli djecu i odnijeli ih u podrum. Ubrzo su stigli i svi ostali koji su se povlačili od početka sela pa do nas. Bilo nas je oko pedesetak.

Razmišljali smo da idemo bježati, ali nismo imali kamo. Četnici su okružili cijelo selo s 29 tenkova, transportera, a četnicima se ni broja nije znalo. Naši su s trideset pušaka uspjeli odolijevati oko tri sata. Bilo je grozno. U podrumu nismo bili svjesni što se događa, da ih toliko ima i da su naši izginuli. Još smo imali nade da ćemo se izvući, obraniti, dok nisu tri granate ispaljene iz tenka udarile u našu kuću i dok nismo čuli kako viču: "Ubit ćemo vas sve, ustaše! Izlazite van, predajte se!"

Tad su se svekar i muž predali rekavši: "Nemojte pucati, ovdje su samo žene i djeca, nemojte njih pobiti." Muža su mi odmah ispred kuće ubili, dok su nas izvodili iz podruma. Djeca su plakala, svi smo bili izvan sebe. Nisu nam dali da bilo što nosimo, ja sam uzela maloj jaketicu, ali sam je morala bacit. Od podruma pa do ceste pucali su i ubijali redom. Gledali smo naše rođake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi. Među njima je bio moj djed. Došao je neki jugo-oficir i nije im dao da dalje ubijaju. Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam, eto, sad Tuđmana i Hrvatske, da nas spase oni za koje smo glasovali.

Jedan drži nož u rukama i viče kako do sada nije nikoga zaklao, ali da bi mene i moju malu s guštom...

Odvezli su nas u vojarnu u Benkovac. Tu sam saznala da su mi otac i majka ubijeni, čega je bilo svjedok dijete od petnaest godina. Tu su nas opet saslušavali i ispitivali. Rekli su nam da će nas isti dan predati Šibeniku ili Biogradu, da pregovaraju tko će nas preuzeti. Na kraju su nam rekli da nas naši neće primiti, slali bi nas u Zemunik četnicima, rugajući se da sigurno tamo nekog poznajemo. Onda su nas ipak pustili da prespavamo, to jest prenoćimo u dječjem vrtiću u Benkovcu. Dali su nam neke stare deke, svakom po jednu, i da tu spavamo na parketu. Ujutro su nam rekli da će nas naši primiti u Pristegu, u podne će biti razmjena. Oko 11,30 sati došli su po nas autobusima i odvezli nas do Pristega. Naših nije bilo jer su nas držali s tri protuavionska mitraljeza i sa stotinjak četnika. Naši su to vjerojatno znali, pa nisu došli na razmjenu.

Dok sam bila u Benkovcu, prepoznala sam Zorana Draču u JNA-odori... dok smo išli u školu, išli smo istim autobusom.

U Pristegu su nas naši dočekali, tu smo se osjetili slobodni, ali vrlo žalosni, jer su našu slobodu platili naši najmiliji svojim životima."

Hrvatica, rođena 1950., svjedoči o počinjenom masakru u Škabrnji:

"Ujutro, 18. studenoga, digli smo se kao i obično. Muž i sin su otišli na smotru u ZNG. Malo zatim, naši ljudi su nas obavijestili da tenkovi idu na nas, pa smo gotovo napola odjeveni otišli u susjednu kuću Petra Pavičića, u njegov podrum. U podrumu nas je bilo četrdesetak, uglavnom starci, žene i djeca. S nama je bilo sedamnaestoro djece, sve ispod deset godina.

Tenkovi su tukli po selu i pogodili kuću u kojoj smo bili. Detonacija je bila toliko jaka da su oni koji su stajali popadali. Kuća je bila sva razorena. Zatim su došli tenkovi blizu te kuće. Ispred njih je išla pješadija s oznakama JNA i odmah opkolila kuću. Gazda kuće Petar Pavičić više nije mogao izdržati, izišao je s bijelom maramom, rekavši da su unutra žene i djeca. U tom trenutku su u podrum ušli maskirani četnici i naredili da izlazimo jedno po jedno, s rukama u vis. Najprije su naredili da izlaze starci, i kako je tko izlazio, tako je bio ubijen.

Tom prilikom ubijeni su: Joso Brkić, star 70 godina; Ivan Ražov (Iviša), 64 godine; Vice Šegarić, 60 god.; Rade Šegarić, 61 god.; Kata Rogić, 59 god. (ona nije odmah podlegla ranama, pa su dva ili tri sata poslije preko nje natjerali tenk). Potom su ubijeni gazda kuće Petar Pavičić (49 god.) i sin mu Mile (25 god.) te Ivica Šegarić (25 god.). S druge strane ceste mrtvi su ležali: Marko Brkić i žena mu Marija (ispod pedeset godina starosti), Stano Vicković (ispod 30 god. star) i Šime Šegarić, zvani Skoblar (oko 35 godina). Zatim su izveli nas preostale iz podruma i postrojili uza zid za strijeljanje. U tom trenutku dotrčao je jedan njihov vojnik i rekao: "Jesmo li rekli da djecu nećemo!"

Taj vojnik nas je oslobodio i doveo do raskrižja zvanog Krčmetina i poveo u pravcu Benkovca. Ispred nas su vodili četiri preživjela muškarca, a to su bili Šime Šegarić i brat mu Bude, Pere Rogić i Dujo Šegarić. Njih su legli na cestu ispred nas i mučili. Tukli su ih kundacima, cipelama, čim su god stigli. Potom su ih odveli u Biljane Donje, gdje su ih najvjerojatnije ubili. Nas, žene i djecu, ponovo su postrojili na tom raskrižju Krčmetine. Posjedali su nas u dva reda, s razmakom koji je odgovarao tenkovskim gusjenicama, i pošli tenkom na nas. U tom trenutku dotrčala je nekolicina njihovih vojnika i zaustavila tenk. Svi smo bili izbezumljeni i prestrašeni. Tu su nas držali oko dva sata, zatim su nas odvezli u Benkovac.

Drugu grupu su kasnije doveli, tako da nas je bilo 84 ljudi. Smjestili su nas u vojarnu, psovali nam ustašku majku, prijetili da će nas sve poubijati. Onda su nas premjestili u dječji vrtić, gdje smo prenoćili. Tijekom noći upadali su u sobu i zvali nas na ispitivanje. Na ispitivanje je otišao Martin Šegarić, jedini muškarac koji je bio s nama. Cijele noći nitko nije oka sklopio. Sutradan oko 11,00 sati su nas odvezli autobusom prema Pristegu, preko sela Miranje i Ceranje. Nas su pustili rekavši nam da nas naši neće, a hrvatskoj vojsci su javili da su u koloni srpske žene i djeca. Propješačili smo oko tri kilometra do naših vojnika. Dočekali su nas oštro dok nisu shvatili da smo Škabrnjani.

...Dok su nas sprovodili od podruma do raskrižja Krčmetine, vidjela sam još četvoro mrtvih: Josu Miljanića (oko 70 god.), Krstu Šegarića i ženu mu Lucu (oko 60 god.), te Stanu Vicković (oko 50 god.)...

Za vrijeme večeri provedene u Benkovcu pustili su nam dnevnik TV SAO Krajina. Prikazali su nam prizore iz Škabrnje s komentarom da su ustaše poubijale srpske žene, djecu i starce. Na to je jedan njihov vojnik repetirao pušku, rekavši da će nas sve pobiti. Drugi vojnik ga je povukao za rame i nešto mu rekao, potom se ovaj smirio. Pred nas je izišao jedan vojnik i rekao: "Ja sam onaj Mlinar iz Benkovca, što se sam zaklao." Onda je izvukao nož i rekao: "Evo vam nož pa se vi same koljite." Ponudio je nož Stoji Ražov, koja je držala dijete od godinu i pol u naručju. Svi smo šutjeli, pa je on zatim otišao.

Ova ubojstva o kojima vam govorim dogodila su se u dijelu Škabrnje koji se zove Ambar."

Muškarac, rođen 1966., Hrvat, svjedoči o napadu JNA i domaćih Srba na Škabrnju, općina Zadar, 18. studenoga 1991. god., te o svom zatočeništvu u kninskim zatvorima:

"Dne 18. studenoga 1991., ujutro oko 7,40 sati, počele su padati granate po selu Škabrnji, a to je etnički čisto hrvatsko selo. Na selo su išli tenkovi iz pravca Zemunika Gornjeg i iz pravca polja. Naši momci su uništili dva tenka, transporter i kamion municije. Po selu je padalo nevjerojatno mnogo granata i projektila svakog kalibra. Otpor je trajao kratko i tada su ušli JNA-pješadinci i tenkovi, tukući po kućama.

Po podrumima su se sklonile žene, djeca i starci. Vojska koja je upala u selo imala je JNA odoru i obilježja. Bilo je redovnih vojnika i domaćih Srba, bilo ih je maskiranih. Jedan stariji čovjek prepoznao je Ivanežu - tako su ga zvali. Mi smo se sklonili u podrum, bili smo u civilu. Slijedila je prijetnja: "Izlazite!" Ako ne, "bacamo bombu!"To su ponovili tri puta. Morali smo van, jedan po jedan. Zarobili su nas, vrijeđali. Čuo sam jednog: "Treba odmah poubijati sve."

U sljedeća dva podruma su već ubili šest ili sedam ljudi. Neke su zarobili i odveli u Smilčić, gdje su ih najvjerojatnije poubijali. Nas su skupili i odvezli na početak sela, u jedan podrum. Izvodili su nas pod prijetnjom, a potom nas opet vraćali. Poslije su nas potrpali u autobuse i počeli tući. Udarali su nas šakama, nogama, puškama i sl. Potom su nas povezli u Benkovac. Nastavili su nas tući, primoravali da klečimo s glavom dolje.

Sa mnom su bili Marin Gurlica, Petar Gurlica - moj otac, Luka Brkić, Pero Jurić, Stanko Glavić, Nediljko Kardum, Miroslav Jurić i Mile Rogić. U Benkovcu su nas tukli cijele noći. Naredili su nam da sjednemo i noge okrenemo prema zidu i onda su nas tukli sve redom - najviše čizmama.

Sljedeći dan oko podne smo išli za Knin, vojnim dajcom. Ruke su nam svezane na leđima, pratnja su nam bila dvojica vojnika. Nisu nam dopustili da sjedimo na sjedalima, već smo morali sjesti na pod. Tu su nas ponovo tukli palicama, nogama, sve do Knina.

U Kninu, kad smo izlazili iz auta, gurali su nas do podruma. Tu se skupilo dosta njihovih vojnika, koji su nam se izrugivali, a onda su nas vodili na ispitivanje. Prije nego smo išli na ispitivanje tukli su nas, tjerali da ližemo zid, udarali su ljude nogom u glavu. Nas 25 je u prostoriji 3x5 provelo zimu.

Prvi dan i pol nisu nam dali vode. Prvi mjesec dana nisu nam davali dovoljno hrane, stražari su je bacali kako je mi ne bi dobili. Kad su bile borbe na Kupresu, dovodili su odozgo ljude, a nas su prebacili u športsku dvoranu, tako da su torturu prenosili na ove nove logoraše. Nas su "zaposlili". Iskrcavali smo ugljen, pilili drva, čistili... Sve što su opljačkali morali smo ubacivati u ta skladišta. Potom je jedna grupa otišla za razmjenu. Tamo smo upoznali gospodina Mladića, kasnije proglašenog zločinca. Srpski policajci, sada stražari u logoru, bili su pretežno bivši željezničari, njih su poznavali Nediljko Kardum i Stanko Glavić, jer su s njima radili. Ovi policajci su znali puštati došljake s fronta da se na nama iživljavaju. Posebno su tukli pripadnike ZNG.

Šef zatvora bio je vodnik I. klase Sinobad, a zamjenik Jovo u zatvoru u Šibeniku. Ovaj Jovo nas je žestoko tukao kad smo došli u Knin, i vršio je ispitivanja. Posebno su tukli zarobljenike iz Hercegovine, te pripadnike HOS-a. Vojarna gdje smo bili zvala se Južni logor. Kad je UNPROFOR dolazio negdje polovicom ožujka, mi smo otišli u civilni zatvor, tzv. Martićev zatvor. Tu su nas dvojica policajaca Grubić i Đuro tukli cijelo vrijeme. Kad su oni bili na smjeni, mi smo dobijali batine. Ove torture su pojačane kad su saznali za razmjenu. Tukli su nas momci od 18 godina, sinovi nekih generala...

Dan prije razmjene pročitali su ljude za razmjenu i nakon 193 dana su nas razmijenili u Žitniću. Stalno su nam govorili da nas naši neće primiti, za koga mi to ratujemo..."
 

Škabrnja je doživjela uskrsnuće nakon svoje najtužnije noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, nosi u svojome sječanju uspomenu na žrtvu koju je dala za slobodnu Hrvatsku. Žrtvu koju je dala u najtežim trenutcima, opkoljena, sama... kao što je u to vrijeme stradanja bila sama i cijela Hrvatska pred licem svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede...

Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana, Srbi su zatvorili sve izlaze i asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu. Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je četrdeset tri škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana, 19. studenoga 1991. godine.

Kad čovjek prođe cestom od Benkovca prema Škabrnji, koju stotinu metara na putu prije skretanja u to pitomo hrvatsko selo, mora proći kroz redove sablasno pustih kuća u srpskom selu Biljane. Odatle je krenula karavana zla... Čovjek se tada pita koji je to ljudski soj živio u Biljanima, što ga je to nagnalo u suludi krvavi obračun s nedužnim mještanima Škabrnje, starcima, djecom, svojim dojučerašnjim susjedima koji nisu mogli ni zamisliti da bi ih srpski susjedi, ma koliko zaluđeni velikosrpstvom, mogli doći u kuće ubijati.

I što sada? Strani humanitarci govore o suživotu. Tko bi normalan mogao žudjeti za susjedima iz Biljana? I kako je uopće moguće govoriti o suživotu s krvnicima i neraskajanim zločincima? Tako Škabrnja danas živi svoj mir bez zlih susjeda, ali i nosi svoju svježu ranu, svoju tugu za svojim bližnjima koji su stradali tog strašnog studenskog dana. Nakon topničke pripreme i približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo. Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Srbi su pirovali nad tuđim trudima, nad tuđim mukama. Doista, što misliti danas o tim ljudima koji niti ne pokazuju kajanje? Gdje su danas škabrnjski ubojice? Ima li ih na haaškim tjeralicama, ili sada traže svoja prava kao prikriveni, anonimni ubojice? Tko je pobio sve te ljude? Nisu to bili Srbi iz dalekih krajeva, bili su to Srbi iz Ravnih Kotara. Mnogi preživjeli mještani svjedoče da su ih prepoznavali po govoru. Zastrašujuća je činjenica da su patološku mentalnu strukturu njihovi srpski susjedi pokazali ne samo kao pojedinci, nego i kao kolektiv. Za sobom su ostavili mine i pustoš, tamo gdje su Hrvati obrađivali polja i gdje ih danas obrađuju kao što će ih obrađivati i sutra, dok kuće u Biljanama ostaju kao mračni spomenici dijaboličnog velikosrpskog nadahnuća... Na Ražovljevoj glavici s koje su tukli po kućama u Škabrnji, gađajući nasumce iz zabave, ostali su duboki betonirani prokopi, zazidane zemunice iz kojih su mislili da mogu vladati ravnokotarskim poljem..ali nisu uspijeli!

U posljednjih je tisuću godina hrvatskom zemljom prošlo mnogo osvajača i agresora, ali uvijek je bilo onih koji su pružali otpor i htjeli ono za što su pale i škabrnjske žrtve. I zato, njima na čast i sječanje, Vukovar i Škabrnja ostat će zauvijek simbol hrvatskog otpora i stradanja...

Svim palima za slobodu... "Neka vam je vječna hvala i slava, i laka vam Hrvatska zemlja..."