piše Jadranka Jureško-Kero

VEČERNJAKOVA AMERIČKA DOPISNICA ANALIZIRA MOTIVE BIJELE KUĆE TE POZADINU BUSHOVA POSJETA ZAGREBU IDUĆI TJEDAN

Bushov dolazak nosi tri poruke: Hrvatska je lider u regiji, Balkan mora ostati stabilan, a Rusiji se neće dopustiti dominacija u ovom dijelu Europe

BUSH - Hrvatsku želi na svojoj strani

Dolazak američkog predsjednika Georgea Busha u Hrvat­sku 4. i 5. travnja pažljivo je osmišlje­na diplomatska i politička akci­ja hrvatskoga državnog vrha. Za razliku od mnogih politič­kih i gospodarskih akcijskih pla­nova čiji detalji brzo procure u javnost, o lobističkim i prego­varačkim pripremama koje su prethodile pozitivnom odgovo­ru iz Bijele kuće nije se do velja­če ove godine znalo izvan uskog, povjerljivog kruga oko premijera Ive Sanadera.

Najvažniji u misiji dolaska Busha bio je Neven Jurica, donedav­ni hrvatski veleposlanik u SAD-u. Jurica je odmah nakon Sana­derova posjeta Washingtonu u studenome 2006. svoje prijate­lje i povjerljive suradnike uvje­ravao da će tijekom njegova mandata Bush službeno posje­titi Hrvatsku. Bio je u pravu jer je Bijela kuća odlučila o putova­nju u Hrvatsku još potkraj prošle godine, ali je tu vijest, iz raznih, a najviše sigurnosnih razloga, čuvala od javnosti do sredine ožujka. Juričin veleposlanički mandat, tijekom kojega se pot­puno koncentrirao na ulazak u NATO, jačanje političkih odno­sa Amerike i Hrvatske, službeni poziv Sanaderu da posjeti Bije­lu kuću i službenu potvrdu dola­ska Busha u Hrvatsku, može se diplomatskim i političkim rječ­nikom nazvati uspješnim jer je sve točke toga akcijskog plana ispunio. Njegov mandat trebao je u Washingtonu potrajati do kraja ove godine, ali je prekinut Sanaderovom odlukom da svog lojalnog diplomata preseli u New York na veleposlaničku funkciju u Ujedinjenim narodima, gdje je Hrvatska od siječnja preuzela značajno mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti. Neven Jurica je iz New Yorka nastavio sudjelova­ti u pripremama dolaska Geor­gea Busha pa ne iznenađuje da će biti nazočan tom događaju u Zagrebu.

Zasluge za posjet

Ozbiljnija lobiranja i pregovara­nja za dolazak američkog pred­sjednika u Hrvatsku počela su na jesen. Službeni poziv Georgeu Bushu izrekao je premijer Sana­der u Bijeloj kući potkraj 2006. , a ponovio ga je više godina zare­dom predsjednik Mesić razgo­varajući s američkim predsjed­nikom tijekom zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku. Sudeći po stilu vlada­nja i ponašanja naših političara, uvjereni smo da će nakon odla­ska Georgea Busha iz Hrvatske još dugo trajati rasprave o tome tko je najviše zaslužan za posjet prvoga čovjeka svjetske sile. Ovisno o tome kakve će biti reak­cije na Bushov posjet u hrvatskoj javnosti i međunarodnim kru­govima, kod naših će političara rasti ili splašnjavati euforija oko tog za Hrvatsku važnog državnič­kog posjeta.

Hoće li Bushov dolazak postati “povijesnim” poput posjeta ame­ričkog predsjednika Richarda Nixona, koji je 2. listopada 1970. godine, u društvu Jakova Blaževi­ća, tadašnjeg predsjednika Sabo­ra SRH, a pred okupljenim naro­dom na Markovu trgu u Zagrebu rekao znakovitu rečenicu “Long live Croatia”, pitanje je na koje bi mnogi željeli znati odgovor. Mno­gi američki analitičari vide slič­nost u tim dvama posjetima.

Naime, Nixon je posjetio Tita i Jugoslaviju u razdoblju hladno­ga rata, kad su odnosi s Rusijom bili napeti zbog nemira u Pra­gu 1968. i američkog protivlje­nja intervenciji Moskve. Ruski predsjednik Brežnjev tvrdio je da SSSR ima pravo intervenirati u svakoj komunističkoj zemlji ako procijeni da je ugrožena vanj­skim ili unutarnjim neprijatelji­ma. Tito je takvu Brežnjevljevu doktrinu prepoznao kao prijet­nju i pri glasovanju u UN-u Jugo­slavija je bila naklonjenija Ame­rici. Washington prepoznaje da u Titu može imati saveznika unutar komunističkih europskih zema­lja i dolazak Nixona u Jugoslavi­ju uslijedio je kao podrška Titu za “razumno” ponašanje.

George Bush dolazi u Hrvat­sku u trenutku kad su američ­ko-ruski odnosi u najnapetijoj fazi od završetka hladnoga rata. Washington je 17. veljače pri­znao Kosovo, a Rusija se postavi­la na zadnje noge braneći srpske interese na East Riveru i širom svijeta.

Tri političke poruke

Bijela kuća poziva Beograd na razum i suradnju, a Moskva tvrdi da će vojno, gospodarski i diplo­matski pomagati Srbiji. Šalju oru­žje za pomoć kosovskim Srbima, a George Bush šalje vojnu pomoć Albancima na Kosovu. U Beogra­du pale američko i napadaju hrvatsko veleposlanstvo. Hrvat­ska priznaje Kosovo nakon mje­sec dana, a pitanje je bi li još čekala da nije dolaska američ­kog predsjednika i očekivanja pozivnice za NATO na summitu u Bukureštu.

Bush upravo poput Nixona dola­zi u Hrvatsku u trenutku kad Rusiji i jugoistoku Europe želi poslati najmanje tri snažne poli­tičke poruke. Prva je da Ameri­ka računa na Hrvatsku kao pred­vodnicu mira i stabilnosti u regiji, da u našoj zemlji vidi prijatelja i suradnika te da ocjenjuju kako je hrvatski narod demokratskim ­­­­­­­­­­razvojem i gospodarskim pro­gresom spreman preuzeti obve­ze, odgovornosti, kao i povlastice Atlantskog vojnog saveza. Druga je poruka Bushova dolaska nagla­sak da američka administraci­ja ostaje i dalje zainteresirana za stabilnost u jugoistočnoj Euro­pi. To je za Večernji list komen­tirao Gordon Bardoš, zamje­nik direktora Hariman instituta na Columbia sveučilištu u New Yorku, kazavši da Bijela kuća zapaža dosta “strateške neiz­vjesnosti” u regiji te želi Hrvat­sku imati na svojoj strani. Tre­ća će Bushova poruka iz Zagreba biti poslana Moskvi. On će, tvrde Večernjakovi sugovornici, nagla­siti da Washington želi ozbilj­no krenuti u utrku s Rusijom za dominaciju na Balkanu. Putin je u posljednje dvije godine posje­tio Grčku, Hrvatsku, Bugar­sku, a njegov nasljednik Dmitrij Medvedev bio je u Beogradu pri­je mjesec dana. I američka pod­rška ulasku Hrvatske u NATO nije samo zbog dobrih odnosa sa Zagrebom. Bijela kuća je, nai­me, procijenila da treba ubrzati primanje Hrvatske, Makedonije i Albanije u NATO, a potom naše zemlje i u Europsku uniju jer time sprječavaju stvaranje “security vacuuma” kakav je postojao ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. U tom razdoblju Rusija je bila politički i gospodarski oslabljena, borila se za preživljavanje i zadržavanje što više zemalja i teritorija nekadašnjeg SSSR-a. Imala je svoje probleme. Na Balkanu je u to vrijeme Amerika suvereno dominirala, završila je rat, potpisala Daytonski sporazum.

Rejting na Wall Streetu

Danas je Rusija u svakom pogle­du u drukčijoj situaciji i to poka­zuje pa se odnosi Moskve i Washingtona, opet kao u Nixo­novo i Brežnjevljevo doba, pre­lijevaju preko Hrvatske. To nije, kako kažu naši američki sugovor­nici, loša pozicija za Hrvatsku ako je zna prepoznati i kvalitetno odi­grati do kraja. Washingtonu je jas­no da Hrvatska želi što prije ući u EU. Poznato im je i to da zbog hrvatske turbulentne prošlosti sredinom prošloga stoljeća hrvat­ska Vlada mora paziti da se ni na jednu političku stranu u svijetu ne veže bespogovorno, da više nikad ne bude ničiji potpuni “sluga pokorni”, niti da joj se može pri­pisati da je bila saveznik s onima koji su sudjelovali u okupacijskim ratovima kakvim mnogi nazivaju američku invaziju na Irak. Ula­skom u NATO Hrvatskoj raste rej­ting i na Wall Streetu, otvaraju se vrata investitorima koji se više ne boje da njihova ulaganja neće biti zaštićena. Večernjakovi izvori tvrde da Bush i dalje očekuje da Hrvatska u obnovi svojih oruža­nih snaga, u što će potrošiti osam milijardi kuna, s naklonošću gle­da prema američkim vojnim zra­koplovima i drugoj opremi.

Odluči li se Hrvatska za švedske vojne zrakoplove, Washington neće ljutito reagirati jedino ako unaprijed zna da će njima pripa­sti drugi dio u poslovnom kolaču. Je li to HEP ili nešto što još naša javnost ne zna, brzo ćemo dozna­ti, ali pred hrvatskim državnim vrhom još je jedna odgovorna zadaća.

NOVINARI RAZOČARANI JER NEĆE U DUBROVNIK